Moram reći kako sam se dosta dobro počela osjećati otkad je počela korizma.. Moja odluka prije korizme je bila konačna.. Dogurala sam do 67 kg i malo je falilo da strah od same sebe ne pređe iznutra van i napravi ono zbog čega sam se zadnjih dugih mjeseci počela bojati svojih misli i sama sebe.. Ne tražim osude kako nije zdravo i sve već što odavno slušam, ne tražim čak nit pohvale koje neke slične meni daju, ne tražim zapravo ništa, samo želim vratiti se na svoju sreću bar što se izgleda tiče. Nije me briga hoče li mi netko reči da sam lijepša kad dođem do ponovnog cilja, nije me briga hoče li reči da sam ružnija, briga me samo za ono što ja želim i mislim.. Krenula sam.. Eto me 11 dan da pijem samo vodu.. Kako se osjećam? Začuđujuće dobro, nema vrtoglavica, nema mučnine, nema pada energije, osjećam se laganije, poletnije, sretnije, imam puno više kondicije.. 7 kila je zasad palo i to me uveselilo.. A kad dođem do cilja nemam namjeru više padat pod utjecaj drugih koji prigovaraju.. Dobro sam.. dobro sam što se tiče tijela.. ali nisam dobro u duši..nisam dobro u srcu.. Nije to vezano za kile... Opet sam se čula s njim.. Nakon skoro dvije godine što ga nisam vidjela niti čula, neki dan sam se vratila u prošlost prije skoro dvije godine.. Nemogu opisati kako se trenutno osjećam... Sa sadašnjim dečkom sam dvije godine, malo više od mjesec dana prije nego sam prohodala sa sadašnjim dečkom bila sam s njim, sa M ( neću pisat njegovo puno ime ).. Nije da smo bili u vezi, al od prvog trena kad samo se ugledali među nama je bila ogromna kemija.. Jednostavno smo se prepoznali, povezali istog trena.. Nije nas sprijećila ni činjenica da on ima 46god, što znaći da je stariji skoro 21god od mene.. Ali ne mogu opisati ono što se rodilo i što se rađalo među nama.. On ima curu ( rastao se davno od žene ) neko vrijeme smo se odupirali osjećajima, ali nije dugo potrajalo, završili smo skupa.. Ono među nama bilo je neopisivo, u njegovoj blizini osjećala sam se kao da letim.. Znala sam da je prava veza nemoguća, on je zauzet, a ja sam malo poslije toga počela izlaziti sa sadašnjim dečkom.. M je htio da nastavimo, nekako je sve bilo u mojim rukama, nisam se mogla oduprijeti osjećajima.. Ne znam zašto sam se onda na silu odupirala i ipak izabrala sadašnjeg dečka.. Trudila sam se zatomiti osjećaje prema M, nastavili smo se dopisivati preko interneta i ponekad preko mobitela. Svaka naša poruka bila je puna čežnje, tuge jer nismo skupa.. Nisamo se nalazili odkad sam prohodala sa sadašnjim, jer da sam sae našla s njim znam da bih pokleknula.. Čuli smo se tako još nekih 2-3 mjeseca, a onda je jednom prilikom sadašnji slučajno naletio na jednu njegovu poruku u kojoj mi je poslao jednu pjesmu i naravno poludio. Davala sam mu svakakva lažna objašnjenja, ali htio je da pošaljem M poruku da mi se više ne javlja.. Nisam znala što da napravim.. al napravila sam ono što me dečko zamolio i poslala mu to.. Ne mogu opisati koliko mi je to bilo bolno, a koliko je još bolnije bilo vidjeti njegovu poruku u kojoj je pisalo kako se bolno i tužno osjeća, ali da poštuje moju odluku.. Od tad se nismo čuli.. Puno sam puta bila u nedoumici da mu se opet javim, da se krećem na mjestima di on bude u nadi da ga vidim.. Ali nisam..sve je samo ostalo na željama i razmišljanjima.. Kroz svo ovo vrijeme što se nismo čuli često sam razmišljala o njemu i dali on razmišlja još o meni.. Svaki put kad bih ga se sjetila oko srca bi me obuzela toplina.. Ali imala sam dečka, sadašnjeg, i uspjela sam osjećaje prema M duboko zakopati.. Ali kako u zadnje vrijeme, već dosta mjeseci sa sadašnjim nisam baš u nekoj sretnoj vezi, počela sam razmišljati o svemu.. I sa tim svime opet je počelo razmišljanje o M.. Zadnjih par tjedana konstantno razmišljam dali da mu se opet javim.. I pred neki dan napravila sam to.. javila sam mu se.. Ne znam dali je to bila ispravna odluka, dali je to bilo pravo ili pogrešno, sve što znam je da kad mi je vratio poruku da je u meni buknula ona ista vatra kao i onog dana kad su nam se pogledi sreli.. Znam da je nemoguće da budemo zajedno, mislim da smo toga svijesni i ja i on.. Naše poruke su kao i pred dvije godine, pisane istim žarom, istom čežnjom, kao da se nismo čuli tek 2 dana, a ne 2 godine.. Ništa se nije promjenilo.. Voljela bih da ga vidim, ali to nebi bilo fer prema mom dečku ni prema njegovoj curi.. Osjećaji su i dalje obostrani i zato to i boli toliko, tako smo blizu, a tako daleko.. Ne mogu na ništa mislit trenutno osim na njega i tako mi dođe da odem kod njega.. da odem u kafić di on popodne zna nekad doći a koji ja izbjegavam otkad sam mu poslala poruku da mi više ne šalje ništa.. Po noći ležim u krevetu i buljim u tamu misleći na njega.. boli.. boli i sama pomisao.. boli svako njegovo napisano slovo koje pročitam u poruci znajući da i on osjeća isto.. Tako blizu, skoro pa na dohvat ruke, a opet tako daleko..

Uvijek sam se pitala kako je to ne osjećati ništa.. Sada znam.. Prazna sam.. Totalno sam prazna, ne osjećam ništa.. Sve što osjećam je mržnja i bol.. i to je to, ništa više.. Nemam više nikakvih osjećaja, za ništa, za nikog.. Počela sam lutat sama praznim ulicama, tražeći barem trunku nade za bilo kakav osjećaj, ali sve što pronalazim je isto što i te prazne ulice - Praznina - .. Sve što me drži još živom je muzika.. Utonem u svaku riječ, u svaku melodiju, pobjegnem daleko od svega, od svih.. Udaljila sam se, tako mi je bolje, mislima sam svakim danom sve dalje odavde, od ovih ljudi, od ovog svijeta, od ovog života.. Ponekad izađem među ljude, trudim se da osjetim barem trunku nečega, ali ništa.. Smijem se s njima, zezam se, pričam, al ne osjećam ništa od toga što im pokazujem.. Bilo je frustrirajuće i još je frustrirajuće, još se trudim povratiti osjećaj, zatvoriti tu prazninu, ali imam osjećaj da je svakim danom praznina sve veća.. Pomalo me guši to, imam osjećaj da je stotinu ruku obavijeno oko moga vrata i da me guše, guraju dolje dok ne nestanem,dok ne postanem nevidljiva i ne isparim.. Neki dan sam izazvala svađu s dečkom, nadajući se da ću bar nešto osjetiti, žaljenje, povredu, ljutnju.. Ali nisam osjetila ništa.. Slušala sam njegove grube rijeći iz ljutnje, i svaka ta rijeć prolazila je kroz mene bez da me je imalo dodirnula.. Nekad bi me bolile takve rijeći.. povrijedile bi me, naljutile, a sada.. Sada ništa, samo prolaze i nestaju, bez da u meni ostavljaju bilo kakav trag.. Prvo sam pomislila da je to možda zato što sam ga prestala voljeti, ali nije, nisu samo njegove rijeći prošle kroz mene.. Stvari koje čujem od najmilijih koje bi me prije razveselile ili rastužile sada me uopče ne dodiruju... U sebi sam razvila samo mržnju.. Ta prokleta mržnja.. S mržnjom razvila sam i bol.. Nekad se tješim da eto ipak barem nešto osjećam, al zapravo to je i donijelo prazninu.. Ponekad minutama stojim ispred tog prokletog ogledala i gledam... Sve što vidim su oči pune mržnje i ne mogu pomaknuti taj pogled.. Posegnem za onim što stoji skriveno iza ogledala, pokušavam da osjetim barem grižnju savjest dok gledam kako se rana rastvara, ali ne osjećam ništa.. Voljela bi otići odavde, voljela bi otići od svih i biti sama.. Sama sa sobom.. Barem nebi morala glumiti kako je sve super, bez problema, sve je tako jebeno savršeno i sretno.. Mrzim to.. Ali nije mi preostalo ništa drugo nego glumit.. Glumit da imam neke osjećaje.. A i to postaje sve teže.. Kako glumiti sreću, kako glumiti da osjećaš nešto, a zapravo ne osjećaš ništa.. Ne znam koliko dugo još mogu glumiti, ne znam koliko dugo još mogu izdržati... Voljela bi da uopče ne moram biti nigdje.. Voljela bi biti sama u svojoj sobi i nikada više ne ići nigdje.. Samo ja.. Samo ja i muzika.. Samo ja, muzika i praznina...

Debela sam.. Gadim se sama sebi.. Osjećam se ko fucking bačva.. Imam 58kg i osjećam se užasno... Misli su mi daleko od svega, daleko od ovog svijeta.. Sve što osjećam su prezir i jad prema samoj sebi.. Neki kažu " Pa stani, prestani si to raditi, učini to kako treba.... " al ti neki ne shvačaju, ti neki ne vide.. Kako objasniti da ne mogu stat.. Da stanem na par dana i onda se jednostavno izgubim i nisam svoja.. Sve što radim je da bježim.. Bježim u taj svoj svijet koji me guta, u svijet depresije di je sve što imam slike prošlosti, ne lijepe slike.. Svaku lijepu sliku preklopi ona loša.. Kad se vračam shvatim.. Shvatim koliko sam griješila i užasno je.. Sve što sam dobro krenula na kraju sam sjebala, sada to vidim.. Osječam ruke depresije kako me guše, osjećam njen odvratni dah dok me podsjeća na sve što sam loše napravila.. A previše je toga, preko puno toga sam prešla.. Barem sam mislila da jesam, ali sada me ponovno povuklo i ne pušta me.. Trudim se isćupati joj se iz ruku, ali mi ne dopušta.. Ne vidim više smisla u ničemu, ne vidim više izlaz, sve što vidim je kako stojim nasred hodnika u mrklom mraku, obavijena tamom i depresijom i natpis Exit više ne svijetli, ugasio se, ne pokazuje mi više put.. Nikada nisam poželjela vratiti vrijeme, ma koliko god sam loše odigrala karte, al sada želim.. Želim vratiti vrijeme, želim postupiti drugačije, želim sama sebe spriječiti u svemu što sam sjebala.. Ne želim više gledati te užasne slike koje sada opet vidim, ne želim gledat taj proživljeni pakao alkohola, izgubljenih ljubavi, neizrečenih rijeći, droge, tučnjave, policijske postaje, mrtvih ljudi.. Ne želim više, želim sve to promjeniti, želim van iz ovog života, želim drugi život, želim ponovno, želim ispočetka... Nekad sam mislila da će biti lakše kretat iz početka, ali sve je to samo zabluda, sve je to prokleta iluzija koja jednom mora podignuti svoj zastor i pokazati ono što se stvarno zbiva iz tog zastora... Ne mogu više živjeti u toj iluziji.. A stvarnost bez iluzije je grozna, previše boli.. Ne mogu opet počinjati ponovno.. Želim drugi život.. Mislim da sam napokon shvatila želju za mršavosti, a i to sam uspjela sjebat.. Možda me jedino to moglo izvući od ove stvarnosti, od ovih krvavih slika.. Ne samo psihička, već i drastična fizička promjena, da zaboravim na svu tu groznu prošlosti.. Nadam se ponovnom uspjehu u promjeni, ali istina je da ne znam više mogu li to opet sve započeti, ne znam mogu li se i ovaj put otrgnuti iz stisnutog zagrljaja tame i depresije.. Postalo je naporno, postalo je preteško počinjati opet iznova.. Postalo je teško dizati se s poda, pomaknuti se iz kuta mračne sobe.. Zastor je dignut, a ja ga želim opet spustiti da mogu krenuti dalje, ali ovaj put se ne spušta, ovaj put je gore.. Slike, prizori, bol, plač, udarci, krv, buka, sve se prebrzo vrača, ne staje.. Ovaj put ne staje, slijedi me u stopu di god da krenem, di god da pogledam, vidim sve te užase koje sam proživila, sve te bezživotne oči koje gube sjaj.. I gasim se.. gasim se skupa s njima...

Eto me sjedim u polumračnoj sobi, razmišljam, tugujem, plačem, mrzim se... Više ne znam tko sam, ponekad više ne znam ni gdje sam.. Ponekad se pitam jesam li u stvarnosti ili nekom prokleto jadnom snu.. Osjećam se kao da sam Alisa u zemlji čudesa, ali ova Alisa ( ja ) se nalazi u nekoj drugoj zemlji čudesa, ne u onoj di je sve bajno, sjajno, krasno i živjeli su sretno do kraja života.. Ova zemlja čudesa obavijena je crnim velom mržnje, tame i jada.. Puna kritika, bola i patnje.. Pitam se gdje li sam nestala, pitam se gdje li sam se izgubila.. Razmišljam, pokušavam shvatiti, pokušavam dokućiti, ali ne ide.. Onaj dan kad je moja samokontrola splasnula, splasnula sam i ja.. Jednostavno sam se pogubila.. Gledam sad u nazad, vrtim film u glavi od samog početka.. Jadikovala sam i tad ponekad, ali nisu to bili jadi kao sad.. Sad je gore.. Sad je grozno.. Onda sam bar imala samokontrolu, sada ju nemam.. Sada je samo ponekad tu.. Bude tu, stoji pored mene par dana, a onda jednostavno nestane i pojavi se ona odvratna pojava Debele Berte koja se ne miče par dana, a s Bertom dolazi i Mia.. Ona koju sam mrzila, ona koju sam prezirala iz dna duše, sada je tu.. pored mene, a ja se uopće ne trudim maknuti je.. Njih su dvije u zadnje vrijeme postale prisne.. Drže se skupa, budu uz mene dva-tri dana dok ne shvatim, dok ne kažem dosta i onda ih tjeram.. vračam svoju samokontrolu, vračam onu koju volim, vračam Anu.. I onda sam sretnija.. zaista jesam.. Tada nema jada, nema mučenja, nema plakanja, samo ustrajnost ka cilju, pokoja psovka i kritika jer sam dopustila da uzmaknem od cilja, ali sreća i tad sam sretna, znajući da sam ponovno krenula kako JA to želim, znajući da opet imam samokontrolu, da nema grižnje savijesti, da nema suza i gadljivosti dok gutam nešto za što zapravo uopče nemam više osjećaja i nešto što zapravo nit ne želim stavit u sebe. Tu je ta praznina u meni, ništa u meni i tad sam sretna.. Ali onda nakon par dana jednostavno se budim, kao da ulazim u neku noćnu moru, kao da to nisam ja, kao da netko upravlja samnom i sve što želim jednostavno nestaje poput prašine i tako iznova, iznova i opet iznova.. Začaran krug.. Vrtim se u njemu kao da sam na vrtuljku u nekom odvratnom i ljigavom lunaparku.. Čekam da se probudim iz noćne more.. Probudim se na par dana, al onda opet zaspim i sanjam istu, još goru moru... Mrzim to, mrzim sebe.. Ali barem se ne prežderavam non-stop, kad gledam samokontrola traje više dana, ali nije kao prije, splasne.. I vrtim se u krug, i muka mi je.. Stojim na mjestu, ne mičem se sa 54kg.. Vrtim se na ovom prokletom vrtuljku pitajući se hoče li više stat za stalno da mogu napokon sići s njega.. Želim van iz ove zemlje čudesa, želim u svoju zemlju čudesa koju sam imala na početku, u zemlju čudesa di imam samokontrolu, u zemlju čudesa di je samo Ana.. Ako me pitate što ovaj tren radim, reći ću da grabim puding od čokolade iz zdjelice ispred sebe.. Zašto?? Ne znam odgovor, ne mogu ga dokućiti, možda zato jer još uvijek ne znam dali je to stvarno il se nalazim u nočnoj mori.. Da.. danas je onaj dan nočne more, trudim se, al sae ne mogu probuditi, nešto kao da mi neda da se probudim.. I opirem se, trudim se spriječiti to, al opet ta ruka kao da nije moja grabi taj odvratni puding, kao što je grabila i ono meso za ručak i čips.. Zašto ju ne mogu danas kao zadnjih 5 dana natjerati da stane, osjećam mržnju, gadljivost.. gadim se sama sebi, svakim zalogajem se prezirem, gutam sa suzama u očima, sa mržnjom, a ne mogu stati.. Želim dolje s ovog vrtuljka, želim se probuditi iz ove odvratne noćne more.. Znam da ću se sutra probuditi.. Ana će sutra spavati pored mene, znam to, osjećam ju, ali koliko dugo, dali opet par dana ili možda ovaj put kao na početku-do kraja..

Već se danima trudim napisati blog.. Zvuči možda glupo, ali nisam imala snage tipkat, jer da sam tipkala morala bi se ponovno i ponovno prisjećati ovih posljednjih mjesec dana.. Jučer je proradio klik u glavi, danas sam krenula ostvarivati ga, i klik na žalost ostalih nije pozitivan, ne za njih, ali meni daje novu nadu, meni daje ponovnu šansu.. Kako da kažem.. Žao mi je, ali dosta mi je skrivanja i pačenja radi nećega što nisam ja, dosta mi je suza i boli i tmurnih misli.. Eto probala sam po njihovom i sve što sam dobila su bile misli kojih sam se sve više počela bojati.. Moje binganje ovih mjesec dana je prošlo, svoju bitku s hranom ostavljam njima, ja ne želim gutati, ne želim osjećati krivnju dok bljujem progutano, ne želim sjediti na balkonu dok mi suze klize niz lice, ne želim se debljati, ne želim ovo što je bilo zadnjih mjesec dana.. Jesam da, posustala sam, gutala sam svoga neprijatelja u neograničenim količinama, gutala ga s prezirom da bi ONI bili sretni, nabila sam tih 7kg da bi prestali kritizirati i pljuvati me, sve što sam dobila je nesretnost, tuga, još veća mržnja, ponovna debljina koju toliko mrzim, ovaj puni odvratni želudac, ali sad je dosta.. Ne kažem dosta kao u prošlom postu, jer sam tada samo par dana bila sretna, a onda se vratila na NJIHOVE želje, sada kažem dosta i zaista to mislim.. Ne žilim više kritike, oglušit ću se na njih kao i prije ovih mjesec dana, ne želim vaše kritike, niti odgovaranja niti pričanja kako to nije zdravo, nit koje su posljedice niti bilo što slično. Cijeli svijet nije zdrav, sve što nam stavljaju pod navodno zdravo nije zdravo, sve je puno kemije, zrak je ne zdrav, život je ne zdrav. Već sam jednom u jednom postu rekla ovo sam ja, ovo je moj život, ovo je moj način života i sada ću sve te riječi ponoviti, ja sam prihvatila ovaj način života, on me čini sretnom.. Neću poricati da je bilo trenutaka kada sam se i tad zapitala, kada sam se i tad osjetila nesretnom, ne zadovoljnom, ali bila sam više sretnija nego sad, tada sam imala samo Anu, ne i Miju koja je svaki dan tu, ne i treči glas koji se u međuvramenu ovih tjedana pojavio, taj odvratni glas Debele Berte koji me tjera da jedem, da se debljam, kako bi drugi bili sretni i prestali s prigovorima, Debela Berta koja me nakon Mije svaki put natjera da još više trpam u sebe.. Znala sam i prije biti puna jada i očaja, ali ne kao i sad, nisam svaki dan navečer plakala, nisam se zatekla sa žiletom u ruci nasred kupaonice, nisam bila u tolikoj tami kao sad... Ovih sam tjedana prigrlila nešto što nisam željela, družila sam se sa vlastitim gađenjem.. Ne želim to više, želim svoju sreću kakvu sam imala, želim da ovo nakupljeno odvratno salo nestane s mene, sad tek vidim kako sam zaista izgledala sa 45-46 kg, ne iskrivljeno, nego realno i želim to opet i sada idem prema tome, opet, ispočetka.. Danas je taj dan, počeo je po planu i osjećam se slobodnije, hrana je opet nevidljiva za mene, i sada će opet biti sve u redu..

Ne mogu opisati osjećaj jada i suze u očima ovih skoro pa mjesec dana... Sve je tako lijepo, tako glatko išlo, sve do dan prije nego sam opet otišla s dečkom kod mame.. Ne znam kako je uopče počelo, ne znam zašto nije moglo stati, možda se previše toga nakupilo u meni, previše mržnje i ljutnje na -NJIH- koji me toliko kritiziraju i svaku sekundu prigovaraju, možda sam to htjela izbjeći.. Zapravo znam da jesam.. Svih ovih dugih dana sam jela.. Ne da sam jela, nego sam se prežderavala bez granica.. Bila sam toliko bijesna, toliko ljuta na sve, da sam trpala sve što mi je palo pod ruku i upalo u oči.. I svi su šutili, svi su bili sretni dok sam jela bez granica, nitko nije prigovarao, svi su se glupavo i odvratno smješkali.. Bilo je mira svih ovih dana, nije bilo prigovaranja.. Ali ono što sam ja zapravo osječala u sebi nitko nije znao.. Jer u meni je sve kipjelo, bijesnilo.. Opet.. Opet sam pala pod taj fucking utjecaj drugih.. Opet sam sebe učinila nesretnom, radeči nešto što mrzim samo zato da bi ONI bili sretni.. Nesretna.. Jadna.. Svaki dan sa suzama u očima gutala sam hranu, slatkiše, grickalice u ogromnim količinama i nisam osječala niti jedan zalogaj.. Poput lutke, bez osjećaja... Puna jada za sreću drugih.. I nisam mogla stati svih tih dana.. Znala bi navećer prepunog želudca sjest na balkon i zapalit cigaretu, suze bi same kliznule niz lice i stotinu misli očaja i jada bi se javile u meni.. " Ne možeš ovako, moraš prokleto više stati, vratiti se svojoj sreće, ne dopustiti da drugi ovladaju s tobom, ne možeš.. Ne možeš biti ovako debela, svakim danom sve više !! " Svaki dan sam si to govorila, al nisam mogla prestat.. Kod mame sam bila sedam dana... Sedam dana binganja.. Sedam dana jada i ljutnje koju sam skrivala u sebi.. Kad sam se vratila nastavila sam.. Puna očaja.. " Do kad?!? " zapitkivala sam se svaki dan.. Bilo je teško stat, al binganja ne vode ničemu.. Samo sam htjela da svi oko mene prestanu prigovarat i osuđivat, radila sam to radi njih, bez osjećaja, bez ičega.. Nekad bi zbljuvala pojedeno, al bi poslije opet jela, tako da je bljuvanje bilo uzaludno, a čak sam i to počela radit bez osjećaja i prepala sam se.. Krenule su grozne misli, ja mrzim jest, ja mrzim hranu, ja mrzim biti debela, a opet žderem i bingam daaanima, radi čega??- Opet radi drugih i tu je bilo dosta.. Nakon skoro mjesec dana, bilo je dosta.. To nisam ja.. Ja ne jedem.. Ja ne želim radit ono što drugi žele.. Ovo je moj život, ovo je moj način života.. Bila sam tako sretna sa 45kg, a sad sam to uništila da me drugi ne bi osuđivali i da bi prestali s kritikama.. U utorak sam stala.. Vračam se svom načinu života.. Vračam se onome što mene čini sretnom.. Ne želim svaki dan hodat ko trudnica, ne želim gutat hranu, jer ju mrzim, ne želim udovoljavat više NIKAD drugima, želim udovoljit sebi.. Ja sam prihvatila ovaj način.. Ja sam prihvatila ovaj život, zašto se ne mogu i oni pomirit s tim i pustiti me više na miru ?! Ja ne želim 55kg, niti 50kg, ja želim 45kg- jer tad sam bila sretna, ne želim ni manje ni više, pa zašto onda ne mogu i oni to prihvatit i prestat me tjerat da se udebljam ako ja to fucking ne želim??!! Već sam bila na 45kg i bila sam zadovoljna, sad sam sve uništila radi njih i opet sam si debela i jadna.. Stala sam na vagu.. morala sam vidit što sam si učinila.. Stala sam u utorak i opet zamrzila sebe.. Broje su se izvrtile i stale na 50 kg.. Opet ta odvratna brojka 50.. Mrzim ju i toliko se mržnje javilo u meni, radi drugih, najviše radi sebe jer sam si to dopustila, ali iskreno i iznenadila sam se, očekivala sam i više kila s obzirom da sam doslovce bingala svaki dan, jela dok ne puknem ( a sve zadržala u sebi ), a nisam ni vježbala nit ništa.. Al svejedno 50kg je opet tu i ja sam opet na početku.. Sada se već 2 dana družim s -Anom- , vratila sam se k njoj nakon toliko dana i malo sam mirnija.. malo sam bolje..Još se osjećam debelo i želim što prije doć do ponovne sreće, ali bar sam prazna i živim po svom, i malo sam si vratila osmjeh na lice.. To sam ja, to je moj život, ako ga drugi neće prihvatiti ne moraju, al ja radim ono što mene čini sretnom i ono što ja želim.. I borim se sa sobom i ponekad je preteško, ali znam da imam granicu, znam da mi je 45kg dovoljno i ne želim ni gram više od toga, a drugi... Da je zaista nekom od njih stalo do moje sreće, pustili bi me da imam tih 45kg i ne bi me tjerali da se opet udebljam..

Zaglavila sam.. osjećam to.. Najgore je što sam to zapravo već odavno znala, ali možda si nisam htjela priznat.. Ne priznajem si zapravo ni sad, još uvijek potajno u sebi mislim da zapravo nisam zaglavila.. Ali na te trenutke vidim, osjetim prisutnost onoga što me duboko povuklo i di god se okrenem vidim svoj svijet.. Zaglavljena sam.. Zaglavljena sam u svom ogledalu, zaglavljena sam u tom svom svijetu s druge strane ogledala.. Osjećam da se nalazim duboko u njegovoj sredini i ne mogu se pomaknuti.. Možda se ne želim pomaknuti.. Možda zaista ne mogu.. Ali umorna sam.. Umorna sam od silnog nezadovoljstva koje je svakim danom sve prisutnije.. A znala sam.. znala sam od početka da će doći dan kada ću jednostavno biti nezadovoljna i da ću htjeti još, da ću htjeti više.. Ali opet sam se nadala da samnom neće biti tako, da ću odrediti cilj i da me neće povući dalje, da ću biti zadovoljna kad dođem do cilja.. Trebala sam znati.. Trebala sam shvatiti onda kad sam prvi puta pomakla cilj sa 57 na 55.. Trebala sam znati i onda kad sam ga pomakla sa 55 na 50, pa na 47 i na 45.. Sada sam na 45 i jeli dovoljno, jesam li sretna?? Ponekad jesam, al činjenica je da nisam još zadovoljna i da je cilj opet pomaknut.. Pitam se do kada.. Do kada ću pomicati cilj, do kada ću tražiti sve manje brojke i stati na nekoj na koju ću reći " E sad sam potpuno zadovoljna " ?? Mislim da znam odgovor.. Nikad.. Znam odgovor, al nastavljam.. ali zašto? Radi sebe ili zato što jednostavno ne mogu više stati, zato što sam zapela u toj prokletoj sredini ogledala di duboko u sebi znam istinu a bliže sebi se ipak i dalje uvjeravam kako je sve ok.. Ovakve misli me opsjednu na trenutke, ostatak dana je čvrsta volja ka novom cilju.. Ali ove misli me ubijaju, tjeraju me da posustanem, jer mi bude muka vise od svega, dosta mi je ovakvog života koji već predugo živim.. Dosta mi brojanja kalorija, vaganja, mjerenja, dosta mi je prokletih brojki i težnji za još i još i još... Kad sam jela zadnji puta... Stvarno ne znam.. Prije 4 ili 5 dana? Možda više ? Hrana mi je postala glavni neprijatelj, živim na dva nesscaffea dnevno i vodi, hranu više ni ne vidim kad otvorim frižder.. Vidim samo vodu i ništa više.. Više i ne osjetim glad, a ako i osjetim samo pogledam svoj odraz i sjetim se onog što želim i nastavljam dalje.. Ima dana kada se znam stvarno prepast pa se probam natjerat da ipak pojedem nešto, tada popustim, taj tren odlučim da je dosta i onda jedem.. Ali drugi dan sam jadna i očajna, još gore nego prije i onda se vratim nesscaffeu i vodi i tad mi je bolje i idem dokle ide.. Danima bez hrane, brojke padaju, jako sporo, ali ja sam sebi i dalje jebeno ista.. Duboko u sebi znam da je to -Ana- i znam da ću si vjerojatno biti ista i da imam još 10kg manje, ali ne mogu si više pomoći, zaglibila sam znam to-ponekad znam to... Ponekad si želim pomoć, al jednostavno ne mogu, jer svaki puta kad stavim nešto u usta osjećam se grozno i protiv toga nemogu ma koliko se trudila.. Upala sam u ralje.. Upala sam odavno u ralje, samo nisam htjela to vidjeti, a sada to više i ne vidim, vidim samo na trenutke poput ovog.. Pitam se sada opet do kad ću ovako, pitam se i otkud mi sva ova snaga dok vježbam i cijeli dan hodam i radim nešto samo da budem u pokretu, da što prije dođem do zacrtanog u glavi.. Čudim se da se ne srušim negdje i da imam snage uopče hodat i kretat se a danima ne jedem.. Sve mi je zbrčkano, sve mi je zapravo teško uopče i opisati ono što želim zapravo reći, objasniti što zapravo i kako se zapravo osjećam u ovakvim trenucima... Hoće li to ikada stati, hoću li ikada uvidjeti da sam možda ipak pretjerala, hoću li jedno jutro pogledati u ogledalo i vidjeti se kako -zapravo- izgledam? Znam već odgovor.. Duboko u sebi ga znam -NEĆU- ..

Oduvijek sam mrzila one otrcane i isfurane dječaćke fraze poput onih u srednjoj ili osnovnoj školi kad se svi isfuravaju s nekim šatro, olfa, troša, kad koriste neke fraze koje su " kao " in, veličaju nešto, imenuju neke stvari, ponašaju se prema tome kao prema nekom živom biću... Da uvijek sam to mrzila... Uvijek mi je to bio dokaz ponašanja poput kakvih isfuranih klinaca koji u biti uopče ne znaju što govore ili u što se upuštaju... Mrzila sam to... A sada... Danas sa svojih skoro 25 godina, poput kakve balave klinke upotrebljavam jednu riječ... Upotrebljavam ju, živim s njom, jadam se njoj, odnosim se prema njoj kao prema kakvom živom biću, kao da je pored mene... Čujem ju kako vrišti kad ponekad popustim, osjetim ju kako prebacuje svu gorčinu i bijes na mene kad zgriješim... A dali uopče griješim tad?- znam duboko u sebi da ne griješim i znam da ONA nije u pravu, ali toliko prevlada samnom, da se neki put osječao kao kakvo derište dok joj u sebi vičem " Ana prestani ! " . Zašto Ana, zašto sam ju stvorila u sebi, zašto sam ju uopče prihvatila, to što sam uvijek mrzila, prihvačati takve slične fraze i sad joj se poput klinke obračam... Ana... Još se uvijek družim s njom... Sada više nego prije, otkad sam se vratila u nedelju ona je svaki dan tu uz mene, pohvaljuje me kada uspijem, a vrišti kada pokleknem... Jučer sam pokleknula, samo zato što sam se toliko naživcirala oko bakinog bezobraznog i gadnog ponašanja prema staroj... Bila sam toliko ljuta i bijesna zbog toga... Bila sam ljuta i zbog onog što je i meni rekla i ko da je netko upravljao samnom, otvorila sam frižder, uzela prvo što sam vidjela, i ni sama ne znajući kako, našla sam se kako sjedim i mažem sirni namaz na već drugu šnitu kruha. Kroz maglu sam čula Anu kako vrišti, ali nije mogla doprijeti do mene, ne znam koliko je prošlo vremena, a već sam jela čokoladni kolač... Prošlo je još neko vrijeme dok se nisam zapravo osvijestila... Dok nisam glasno i jasno čula Anu... Taj tren mi je bio grozan, taj tren kad mi je prenjela tu prokletu grižnju savijest... Taj prokleti bijes na samnu sebe, na to da sam iznevjerila i sebe i nju nakon 3 dana, radi par riječi koje u biti slušam cijeli život i s kojima sam do sad već naučila živjet, zbog tog sam popustila, izdala sebe i nju. Osječala sam se užasno dok sam slušala Anu kako bijesno viče " Izdajice "- iako duboko u sebi, u tom malom, skoro pa već zaboravljenom dijelu sebe znala sam da nisam zgriješila, znala sam da je to zapravo ok.. znala sam.. znala sam da je to u redu... ali ne... Ana je preglasna, i bole me njezine rijeći i nije u redu to što sam ju izdala... Pokušala sam ju smiriti, ali nije htjela slušati, i dalje me vrijeđala i nabijala mi tu prokletu grižnju savijest... Jedva sam zaspala... Ali obečala sam joj da ću danas popravit stvari pa se malo smirila... I danas je bolje... Još se malo ljuti zbog onog jučer, ali sam joj danas nadoknadila, i osječam se dobro, puno zadovoljnije, puno sretnije... I sutra ću joj nadoknadit i preksutra i ......

Ne mogu joj se oduprijeti, u biti ni ne želim, jer jesam sretnija, živim s tim.. živim s njom.. počela sam već prihvačati to... Ali ponekad na trenutke kad se zapiljim u jednu točku i kad pustim Anu na taj mali trenutak da odspava u meni shvatim da nije u redu, da ne mogu pustiti da ta je**na fraza ANA, ta prokleta fraza koju mrzim, vlada samnom kao da sam kakva klinka od 13-14 godina. Ali ti trenuci tako kratko traju... tako brzo izblijede i opet se pojavljuje ona, jača nego prije i ona me ne želi napustiti, ja ju ne želim napustiti.. Ona me želi usrećiti, ja ju prihvačam jer zbog nje sam sretna i sve ono što u biti možda nije u redu, tada... uz nju postaje u redu... A kad sam s njom ja sam nasmijana, naoružana osmjehom, al ne onim lažnim i usiljenim koji već godinama dajem, nego iskrenim osmjehom koji ne moram glumiti, zato sam ju vjerojatno i pustila uz sebe kad mi je pokucala, zato ju vjerojatno i želi.. držim, jer mi je vratila iskreni osmjeh za koji sam već skoro i bila zaboravila kako izgleda i kako se osjeća iskrenost osmjeha... iskrenost sreće..

Mislim da sam danas shvatila pravi razlog zbog čega želim biti mršava... Možda je to samo stanje u kojem se sada nalazim, a možda je to i pravi razlog... Cijeli život mi je borba, borim se dokle god mogu, a kad više ne mogu onda borbu zamjenim nećim drugim u čemu nađem utjehu. Jednostavno pokleknem, jer mi je muka da se stalno grčevito borim, a ništa ne dobivam za uzvrat osim osuda, prigovora ili vrijeđanja. Nekad je utjeha nakon silne borbe bila droga.. Kad sam opet stala na noge, nakon ponovne borbe bio je alkohol.. Polako je utjeha došla preko žileta, a sad je došla preko izbjegavanja hrane... Jučer sam pukla od svih tih prigovora, pukla sam pred pritiskom dečka koji konstantno prigovara i koji misli samo na sebe. Nije to samo prigovaranje ima tu puno toga za što držim u sebi, trudeči se ne prihvatiti činjenice. Možda se većinu vremena samo uvjeravam kako mi je super s njih. Bilo je super, ali zadnjih 7mj nije.. Ja se trudim, konstantno se trudim, a ne dobivam ništa, niti zagrljaj niti toplu rijeć, sve o čemu priča je on i samo on, ja kad pričam o sebi i onome što mene muči on mjenja teme. Svu krivicu uvijek prebaci na mene, ponekad mi se čini kao da me ne voli, a kad mu to kažem, tupi kako to nije istina. To je dio koji možda nisam htjela prihvatiti. Htjela sam biti sretna s njim i bila sam u početku, ali sad je postalo nepodnošljivo, kao da smo brat i sestra, a ne cura i dečko. Sve sam mu ja to objasnila, ali on me ne želi jednostavno slušati.. Puno puta poželim otići od njega, al ga volim i ne mogu.. Jučer smo se gadno posvađali, nakon 6mj sam htjela malo se zabavit i nakon druge čaše vina počeo je već kenjat da idemo doma, a ja nisam htjela, htjela sam još jedno je**no piće i počeo me nazivati alkoholičarkom i sl. Naravno da sam pukla. Još je ljutit otišao i ostavio me samu u kafiću. Pukla sam skroz kad sam došla do kuče izdjelila sam mu sve i svašta, toliko toga sam mu rekla ružnog, pola se i ne sjećam i ujutro me opet optužio da sam cuger i da sam JA napravila scenu, a to nije istina ja sam se samo branila i vratila mu kad sam pukla od silnog vrijeđanja.. I uvijek to napravi optuži me da sam cuger i da radim scenu.. Ne mogu više tako.. ne mogu već odavno tako.. Bez zagrljaja, bez da mi pruži ljubav, bez da mi kaže neku toplu i lijepu riječ, ne mogu postalo je preteško, već je 7 mjeseci preteško. I jednostavno trenutno želim nestati, želim se istopiti i nestati, vjerojatno zato i odbijam hranu, jer sam u tome našla utjjehu, vjerojatno zato i jesam sretna svaki put kad vidim kilu manje. Ja sam izmučena od borbe, izmučena sam od života, izmučena sam od toliko truda koji dajem i ulažem, a nikada nemam ništa od toga. I mrzim kad mi kaže da sam sama kriva, jer ja nisam birala da se rodim u raspadnutoj obitelji, nisam birala da me odgaja baka, nisam birala lošu okolinu, ja sam se borila i pronalazila utjehu kad nebi više imala snage, ali i sama bi se izvlačila. Možda.. možda da mi on pruži ljubav, da mi pruži zagrljaj i pokoju toplu rijeć, umjesto da me vrijeđa i prigovara, možda onda ne bi htjela nestati, možda bi onda utjehu pronašla u njemu, a ne u tome da nestanem...

Baš se naoblačilo... Mrzim takvo vrijeme.. Uvijek nagovještava kišu, a mrzim kišu.. Crno i oblačno vrijeme uvijek me povuće sa sobom, odvede me duboko u svoju tamu, a kišne kapi podsjete me na prošlost odvodeći me daleko od sadašnjosti... I ponovno prelazim u svoj drugi stvarni svijet, svijet s druge strane ogledala...

Sama sam, dečko i mama mi spavaju popodnevni san, a ja sjedim sama na balkonu, pijuckam kavu i promatram oblačno nebo.. Danas nema kupanja, nema ničeg da me odvrati od mog ogledala, pa polako prelazim na tu drugu stranu.. Sve te godine natezanja s Brunotom dovele su me do toga da budem kučka prema drugim dečkima. Uvijek sam tražila nekog koga ću voljet više od njega ili barem nekog kog ću zaista voljeti, a ne se samo pretvarati.. U srednjoj školi ( kad sam ponavljala drugi srednje jer sam pala godinu ) prohodala sam sa Marinom. Bio je dvije godine stariji od mene, išli smo skupa i u osnovnu školu i živjeli blizu, ali se do tad zapravo nikada nismo ni poznavali. Marin je baš krenu u 4.srednje za pomorca. Bio je super dečko, zabavan, duhovit, volili smo skoro iste stvari, slagali smo se dobro, a uz sve bil smo rođeni i na isti datum. Uvijek sam mislila da sam ga stvarno voljela, ali kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da ga ne volim, ali nekako sam se bila navikla na njega, pa nisam prekidala i tako je prošlo godinu dana veze i školska godina. Nakon što je on završio školu, imao je za položit neke ispite i trebao je na brod. Ma da sam pred njim bila tužna što će plovit i što ćemo biti odvojeni 4 mjeseca dok plovi, nekako sam u sebi sve više htjela da ode i da budem sama.. Polako sam počela izazivat česte svađe, počela mi se na trenutke gadit njegova prisutnost, njegov dodir, ali sve sam nekako potisnula dok nije otišao na brod. Prvih par tjedana bilo mi je zapravo grozno, mislia sam da je to zbog toga jer ga volim, ali kasnije sam shvatila da je sve to bilo jer sam bila toliko naviknuta na njega da mi je zapravo bilo teško sada biti sama.. Opustila sam se tek nakon mjesec i pol i tad sam zapravo postala prava kučka prema njemu. Bila sam bezobrazna kad bi me uspio nazvat ( zbog signala ), izazivala bi svađe, povrijeđivala ga, gadilo bi mi se kad bi me nazvao, htjela bi prekinut s njim, al bi ostajala jer me molio, jednostavno sam ga mučila. Izlazila sam van, zabavljala se, a na njega kao da sam zaboravila. Nakon četri mjeseci se vratio. Htjela sam prekinutii, ali nisam htjela ostat sama, pa sam nastavila s mučenjem. Rijetki su bili dani bez svađa, a ponižavala sam ga di sam stigla. Izbjegavala sam što je više moguće svaki njego dodir uvijek izmišljajući neke glupe izlike. Kad bi nakon svađa ostajala sama, bilo bi mi toliko žao i često sam se pitala zašto to sve radim i zašto me pobogu ne ostavi? Bio je 4mj doma i opet je morao na brod. Tjedan dva prije nego je opet krenuo, malo sam se smirila i bilo je ok, a dan prije nego je krenuo odveo me na večeru i zaprosio me prstenom koji je kupio na aerodromu ( rekao je da će pravi kupiti kad se opet vrati ). Ne znam zašto sam pristala, al moj odgovor je bio da, iako sam već taj tren znala da ga ne volim. Kada je otišao taj drugi put, uopće me nije bilo briga.. Opet sam se rijeđe javljala, živciralo me kad bi me nazvao, tako mi se sve počelo gadit. On je bio nekih 2 il 3 mj na brodu kad mi se javio Bruno i kad je došao kod mene kad sam bila sama doma ( Pisala sam u jednom od postova ispod ), par dana nakon toga s Brunotom prekinula sam s Marinom.. Točno se sječam trenutka.. Bila sam na nekakom sajmu i hodala između štandova, u glavi sam vrtila kolika sam zapravo bila kučka prema nekome tko me zaista volio i jednostavno bilo je dosta i nakon skoro pa dvije godine veze poslala sam mu PORUKOM da prekidam. Nije bilo fer poslat porukom i to još dok je na brodu, ali jednostavno morala sam prekinut tu laž i mučenje njega..  Molio me za objašnenje, molio me da ne prekidamo, ali bilo je gotovo. Kad se vratio pričali smo i riješili to, jedina stvar je što smo ostali kao frendovi, što nije bilo dobro.. Izlazili bi skupa, ponekad kad bi se napili vani zabrijali bi, on je uvijek to shvačao kao ponovnu šansu, ali bi ga uvijek spustila i odbila.. Sjećam se nakon 6-7 mjesci našeg kao prijateljstva, uletila je jedna cura i on je prohodao snjom. Bila sam toliko ljuta, da sam se uplela i rekla mu ako hoće da možemo probat ponovno, znala sam koliko me još voli i prekinuo je s tom curom. Mi smo kao opet bili skupa, ali naravno  izbjegavala sam svaki dodir, jer mi se toliko gadio. To je trajalo par tjedana, a onda sam odlučila prekinuti zauvijek, ne samo vezu, nego i kontakte. Jednostavno nisam ga više mogla mučiti. Danas kad vrtim taj film na te dane gadim se sama sebi. Bila sam tako okrutna i bezobzirna kučka. Nije on jedini prema kojem sam bila takva, ali sam prema njemu bila najgora.. Uvijek bi ušla u vezu misleći da ulazim iz ljubavi, ali nakon mjesec dva shvatim da ne ulazim iz ljubavi, nego iz tog da nisam sama.. I onda osjećam gađenje, al ne izlazim iz veze, nego ostajem, na svakom se iskalim na svoj način, sa svakim ostanem uvjeravajući sebe da ću ga zavoljeti, a već znam da neću.. U svakoj vezi se vračam na Brunota, zato i jesam izgubila Tomislava ne rekavši mu stvari koje zaista mislim, ne rekavši mu da ga zapravo iskreno volim, nego sam to držala u sebi i sama sebe uvjeravala da to nije istina i da opet lažno volim.. Dugo mi je trebalo da prestanem biti kučka, da prestanem upropaštavat sreću onima s kim sam i tko me voli. Dugo mi je trebalo da naučim biti sama i da shvatim da nisam sretna ako sam s nekim koga ne volim i da nisam sretna ako se izderem na tu osobu ili riješavam frustracije na njoj.. Često kad mi se sada nešto loše desi, jetim se svega kakva sam ja bila i često si kažem " Tako mi i treba " . Dečko s kojim sam sad je super i znam da ga volim, znam da to nije samo uvjeravanje i pretvaranje jer sam izgubla dvije osobe koje sam zaista voljela. Ponekad se borm sa sobom, jer još se uvijek ponekad znam istresti, ali danas to znam kontrolirati. Ja i sadašnji dečko dosta smo različiti, ponekad to utjeće na mene, ima puno stvari koje on ne razumije, puno je toga što ne shvaća. Ponekad kad uplovim s te druge strane ogledala upitam se jel bolje da zapravo budem sama. Uhvatim se ponekad kako razmišljam da odem daleko od svih, ponekad nisam sigurna da li se ikada zapravo želim skrasiti, osnovat obitelj.. Uhvati me strah i panika.. Često volim biti sama, odlutati na daleka mjesta di nema nikog.. Ponekad pomislim da ni ovog dečka zapravo ne volim i da se samo uvjeravam da je to ljubav... Ali kad pogledam sve naše slike u ovih godinu i pol što smo skupa, preplavi me taj neki topli osjećaj i bude mi žao što uopće i pomislim na glupave stvari i tada znam da to je ljubav.. Ostao je strah, ostalo je to ( ponekad ) nepovjerenje, znam da zbog toga nisam još spremna misliti o niti zasnivati obitelj, ali znam da ga volim i da ću se jednom riješit i tog straha od potpunog vezivanja..